Kako izgleda život vozača autobusa? “Jednom ste nogom u grobu, drugom u zatvoru”

Kako je biti profesionalni vozač, kako izgleda svakodnevica ljudi čija minuta sna na radnom mjestu može rezultirati katastrofom, upitali smo se nakon nesreće kosovskog autobusa kod Slavonskog Broda u kojoj je poginulo desetero ljudi, a koja se, prema priznanju vozača, dogodila jer je on na trenutak zaspao.

Pa smo krenuli u potragu za odgovorima.
Vinko Darojković ima trideset godina. Trećinu života proveo je za volanima autobusa u obiteljskoj firmi. Kad smo ga pitali što je najteži dio u životu vozača, spremno je rekao: “Odvojenost od obitelji. Gledate svoju djecu, vidite da su narasli, ne shvaćate kad su narasli jer se podredite tom volanu, taj vam posao uđe u krv, u vas se upije miris benzina i teško ga se ostaviti, iako je to kruh sa sedam kora, jako tvrd. A posao je jako odgovaran. Odlazio sam po 12 dana od kuće, od obitelji, prijatelja, rođendana, krstitki. Mene nije moglo biti tu zato što sam bio u Parizu, Frankfurtu, vozili smo grupe, imali bismo ture po 12 dana. Meni je najteže padala odvojenost od obitelji. Vidite i sami što znači jedna prometna nesreća. Posao vozača je takav – jednom ste nogom u grobu, drugom u zatvoru, a poslodavci u Hrvatskoj, ali i Srbiji, Makedoniji, Albaniji i drugdje ne osiguravaju adekvatne uvjete vozačima”, kaže nam na početku razgovora.

Pitamo što bi bili adekvatni uvjeti:
“Zakonske pauze, godišnji odmori. Na primjer, liniju Frankfurt – Priština, po propisima, dva vozača ne mogu voziti. Oni mogu voziti maksimalno 20 sati, za to vrijeme ne mogu doći do Prištine. Mi vozimo liniju Frankfurt – Vinkovci i naši dečki ne mogu doći do Vinkovaca. U Zagrebu silaze nakon 15 sati zauzeća, drugi vozači voze do Vinkovaca. To su uvjeti koje mi možemo priuštiti, jer smo s EU dobili neke druge normative i traži se više preciznosti. Za razliku od Albanije, Kosova, Srbije”, odgovara Darojković.

Uredbom je propisano da vozač autobusa maksimalno može voziti četiri i pol sata odjednom, nakon čega mora pauzirati 45 minuta. U jednom danu može odvoziti maksimalno 9 sati, a dvaput tjedno i 10 sati.

Na početku smo čuli da mu teško pada odvojenost od najbližih. Što mu je na samom radnom mjestu najteže padalo? “Na turama, nakon 12 dana ponavljanja jedne te iste stvari, kad dvanaesti dan uzimate olovku u ruke, i ona vam je teška. Tako je i meni s autobusom, a odgovoran sam za 50 ljudi, za 50 života. Tu je i noćna vožnja, onaj dio kad je najslađi san od četiri do sedam sati, tad čovjek najljepše spava, a mora biti budan.

Osim toga, morate biti ne samo vozač nego i psihijatar ljudima koje vozite, vodič, sve što treba. Oni od vas traže da stanete, da popiju kavu, da se odmore, da odu na WC, traže svoju prtljagu, netko je nešto zaboravio, nekome treba prva pomoć jer se porezao. U ovom poslu ste, vjerujte, sve. Mama i tata.

Ako ste išli na nekakva dugačka putovanja autobusom, znate da je vozač prvi kojem se obraćate. Za bilo što. Nekome smeta muzika, nekome sunce, nekome zastor, nekome zašto smo pustili film. Vozač autobusa je doslovno sve: psihijatar, doktor, roditelj na tim dječjim izletima. Mi smo sve, imamo takvo srednjoškolsko obrazovanje da smo se obrazovali da upravljamo adekvatno autobusom, a ne putnicima, a, nažalost, moramo upravljati i putnicima”, objašnjava Darojković.

Naglašava da je vozača u Hrvatskoj sve manje, a ni plaće nisu previsoke. Po njegovu mišljenju, vozači bi trebali biti prijavljeni na minimalno tisuću eura, a bilo bi optimalno kad bi radili do 20 dana mjesečno za 1500 do 2000 eura. Pa pita sebe i nas na kraju: “Koju plaću moram imati kad uzmem 50 djece i vozim ih? Trebao bih imati veći novac nego premijer.”

Od 60 godina života Šibenčanin Stipe Bumbak za volanom je proveo 36 godina. Vozio je kamione i autobuse, prošao dobar dio Europe. Kaže nam da postoji nepisano pravilo da samo loši vozači vole noćnu vožnju. “Ja nisam volio noćnu vožnju, ali sam je vozio. Pazite, kad svi spavaju, a prolaziš nekim velikim gradom i vidiš svjetla, zapitaš se koliko ljudi sada spava dok ti voziš. Ali moraš, jer ujutro te čeka istovar. Autobus je još teži, jer ne možeš stati deset-petnaest minuta, kad je tebi volja. Jer u tom slučaju odmah netko dolazi i pita: ‘Zašto ste stali?’ A bolje je stati 15 minuta nego da se dogodi ovo što se dogodilo.”

Prisjetio se i uspomene iz mladih dana kad su ga sekunde dijelile od tragedije. “Vozio sam uglavnom Šibenik – Skopje. Lipa noć je bila. Lika, išao sam 70-80 kilometara na sat, dobar auto, ja mlad. I što se dogodilo: nizbrdica na kojoj, normalno, usporiš. Dotad je bilo napeto i živo, a u sporoj te vožnji umor savlada. Kad sam se prenuo, vidio sam da vozim uz lijevi rub, a dolje provalija, ima za padati dva dana. Sve je završilo dobro, prenuo sam se na vrijeme, ali od tada, a bila je 1987. illi 1988. godina, kad god mi se sklope oči, išao sam na prvi parking, pa premda to bio Šibenski most, iako živim u Šibeniku. Znao sam prespavati tri kilometra od kuće”, veli Bumbak. Težih nesreća nije imao.

Profesionalni vozači su kod nas često prijavljeni na minimalne plaće, od nekih 3700 kuna, pa do 4500 kuna, uz koje im se isplaćuju dnevnice – za osam sati 75 kuna, za 12 sati 125 kuna, a za 16 sati 170 kuna. Te iznose valja uzimati okvirno, razlikuju se od firme do firme.

Hrvoje Meštrović, predsjednik Udruge hrvatskih javnih linijskih prijevoznika, uvjeren je da treba uvesti granski kolektivni ugovor na državnom nivou, da se povećaju materijalna prava za sve vozače. “Obična pizza je bila jeftinija prije ulaska u EU, jer je porasla cijena rada. Nama je cijena prijevoza ista već više od 20 godina, a cijena mora ići gore upravo zato da bi se kompenzirale plaće, da ljudi ne bi odlazili. I da vozači ne bi radili dodatne poslove”, govori Meštrović.

Prema njegovim riječima, događa se da vozači autobusa u slobodnom vremenu voze taksije ili se bave već nekim poslovima u fušu baš zbog toga što su im plaće daleko ispod nivoa u EU. To ih, pak, gura prema premorenosti.

Duško Kulaš, povjerenik Udruge sindikata vozača i prometnih radnika u Arriva grupi, ističe da samo postojanje Zakona o mobilnim radnicima potvrđuje koliko je specifičan njihov posao. “Tim Zakonom je definirano radno vrijeme koje nije jednako radnom vremenu u ostalim zanimanjima, uz maksimalna izbivanja. Vožnja na cesti, život na cesti, odmarališta”, ukazuje Kulaš pa dodaje da je u EU regulativa dosta dobra, a upitno je kako se i koliko kontrolira omjer rada i odmora izvan EU.

Portal REL je razgovarao s vozačem koji više od 18 godina vozi iz Kosova prema različitim europskim državama. “Najčešće nas je bilo samo dvoje vozača. Najteže su situacije kada morate čekati satima na granici, po šest, šest sati, odmah osjetite mnogo veći umor”, ispričao je.

Kako kaže, najteže je upravo ljeti. “Zbog velikog priljeva radnika tijekom srpnja i kolovoza… Ta dva mjeseca smo apsolutno pretrpani i vozači su prisiljeni voziti bez ikakvih pauza. To mi se događalo mnogo puta. Stigli bismo do Kosova, spavali jednu noć i sljedeći dan rano ujutro bismo opet vozili natrag”, opisuje vozač.

DORH je danas zatražio istražni zatvor za vozača autobusa u kojem je poginulo deset ljudi.

“Postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni 52-godišnjak 25. srpnja 2021. oko 6.15 sati, protivno članku 47. stavak 2. i članku 198. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, upravljao autobusom južnom kolničkom trakom autoceste A3 kod mjesta Sibinj (211. kilometar i 200 metara), te da se u stanju umora i nesposobnosti za sigurno upravljanje vozilom nije kretao na dovoljnoj udaljenosti od desnog ruba kolnika pa je skrenuo u desnu stranu na travnatu površinu s južne strane.

Tom je prilikom došlo do izlijetanja autobusa i prevrtanja na desnu bočnu stranu pri čemu je smrtno stradalo deset osoba, a još je deset osoba zadobilo tjelesne ozljede, teške tjelesne ozljede ili teške tjelesne ozljede opasne po život”, objavili su.

Odluka se očekuje u toku dana, a vozaču prijeti 15 godina zatvora.

izvor:index.hr