Fijasko “zelenog prevoza” u srcu Evrope: Putnici se smrzavaju, vozači rade u jaknama

Vodikovi autobusi trebali su biti ponos bečkog javnog prevoza. Prošle godine Wiener Linien najavili su ambiciozan korak prema floti bez emisija, deset novih vodikovih autobusa u Döblingu i isto toliko vodikom pogonjenih baterijskih modela u centru grada. Projekt je trebao postati primjer modernizacije, ali umjesto toga izazvao je niz pritužbi i neugodne prizore vozača i putnika koji se smrzavaju na samo šest stupnjeva, javlja magazin Focus.

Na relaciji Heiligenstadt–Sievering vodikovi autobusi u radu od decemvra, ali prema riječima Klemensa Rescha iz bečke stranke FPÖ, problemi su postali svakodnevni. Temperature u vozilima kreću se između šest i deset stepeni, neovisno o dobu dana, pa vozači rade u debelim jaknama i kapama, dok se putnici pokušavaju nekako zagrijati. Resch tvrdi da se ne radi o sporadičnim kvarovima, nego o sistemskom nedostatku koji čini javni prevoz “nezamislivo neudobnim”.

Uz hladnoću, putnici se žale i na prenaglašenu, gotovo zasljepljujuću unutrašnju rasvjetu te neuobičajeno visoko postavljena sjedišta. Prema kritičarima, “pokazni projekt” trebao je biti budućnost javnog prevoza, ali zasad ostavlja suprotan dojam.

No zašto je u autobusima na vodik toliko hladno? Električna energija iz gorivih ćelija prvenstveno se usmjerava na pogon i osnovne sisteme vozila, dok grijanje kabine troši mnogo energije. Budući da vodikovi autobusi nemaju klasičan motor s unutrašnjim izgaranjem koji proizvodi višak topline, sistem grijanja mora raditi isključivo na električnu energiju koja se dobiva iz vodika, pa ga operateri često podešavaju na minimalan nivo kako bi zadržali potreban doseg. Rezultat je kabina u kojoj se temperatura teško podiže, osobito pri niskim zimskim temperaturama i čestim otvaranjima vrata na stanicama.

No Beč nije usamljen. Sve više gradova u Europi i svijetu suočava se s ozbiljnim izazovima u primjeni vodikovog pogona. U Velikoj Britaniji stotine miliona funti utrošene su na vodikove autobuse koji sada, doslovno, hrđaju parkirani u depoima. Razlozi su uvijek isti: skupa infrastruktura, složena tehnologija i ključni problem – nedostatak dostupnog vodika. Profesor David Cebon s Cambridgea kaže kako već vodi popis s 27 propalih projekata vodikovih autobusa širom svijeta, uz isti zaključak: “tehnologija je preskupa, neučinkovita i previše ranjiva na logistička uska grla”.

Iako vodikovi autobusi imaju nesporne prednosti – lokalno ne emitiraju CO2, brzo se pune i nude velike dosege, njihova stvarna održivost ovisi o “zelenom vodiku”, proizvedenom iz obnovljivih izvora. A takav vodik je u većini zemalja još uvijek rijedak i skup. Kad se u obzir uzme i tehnička složenost sistema grijanja, posebno u zimskim uslovima, trenutno je jasnije zašto mnogi operateri nailaze na probleme koje dizelski autobusi nikada nisu imali.

izvor:www.jutarnji.hr