Sve na jednom mjestu o autobusima, prevoznicima i linijama

Sve na jednom mjestu o autobusima, prevoznicima i linijama




Podstaknut jednim videom na koji sam slučajno nabasao, a svjestan da će jednom doći dan kad ti autobusi više neće biti na placu gdje sam ih slikao i da isti sve više i više propadaju, riješih da se povežem sa ljudima koji su upućeni u stanje firme i nakon kraćeg premišljanja se 25.6. uputih na “turu” od nekih 370 km u oba pravca.
Agrokomerc je firma osnovana 1969. godine sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Imali su pogone i u (tadašnjoj SR) Hrvatskoj. Bavili su se prehrambenom industrijom, bili su jedan od glavnih snabdjevača JNA i NATO-a i taj podatak govori dovoljno o ozbiljnosti i reputaciji kakvu je ova firma imala. U zlatno doba firma je imala oko 13.000 zaposlenih. Početak 21. vijeka je vrijeme kad u svijetu sve ide na bolje, a na Balkanu je sve gore i gore, pa tako nije bio pošteđen ni Agrokomerc. Par reorganizacija i loša privatizacija doveli su do toga da je danas proizvodnja na izdisaju, ali prema riječima čovjeka s kojim sam pričao, sektor prevoza i turizma nije propao posredstvom loše privatizacije nego je to krenulo nešto ranije.

Osim proizvodnje, bavili su se prevozom tereta, prevozom putnika i turizmom. Samo servis je imao 300 zaposlenih i radilo se u tri smjene. Imali su oko 450 voznih jedinica (solo kamioni, šleperi, prikoličari i autobusi). Od linija radili lokalne linije po Unsko-Sanskon kantonu uključujući V. Kladuša – Bihać, te dvije međugradske linije i to V. Kladuša – Tuzla i V. Kladuša – Sarajevo. Njihovi turistički autobusi su se mogli vidjeti širom Jugoslavije i Evrope, na ekskurzijama i VIP vožnjama. Autobusi su bili domaće proizvodnje – TAM, Dubrava, Sanos i poneka Avtomontaža iz Ljubljane. Iako su kružile informacije da je u kompaniji bio i jedan Neoplan, daljim istraživanjem dobili smo informaciju da to nije tačno.Prizor na ulazu djeluje nekako tužno. Portirnica, upravna zgrada, hale za remont i održavanje vozila dugačke više desetina metara, veliki plac na kojem se vide ostaci iscrtanih parking mjesta govore mnogo toga i može se zamisliti duh tog vremena i kako su radnici cirkulisali unutar firme i vozila koja su kroz kapiju izlazila na svoje radne zadatke. Malo dalje iza ćoška 10 polurashodovanih autobusa i dva kamiona koji propadaju i žalosno je da ni jedan autobus bilo koje marke nije sačuvan u svrhu eksponata. Takođe, prema riječima upućenih, ni jedan autobus nije prodat nekoj drugoj firmi nego su sva vozila pozavršavala na otpadu.
Ovako ćemo hronološki kako su parkirani i ukratko predstaviti „ekipu“ koju je Marko zatekao, a na dnu članka se nalazi velika galerija u kojoj možete pogledati sve detalje svih vozila.

Prvi bus u nizu je TAM 260A116P
Zatim dolazimo do Dubrave D1426 V, ona je u VIP izdanju, ima 38 sjedišta. Vozila je grupe i imućne pojedince.









Treći u nizu je TAM 190A11 koji je rađen u tadašnjoj Autokaroseriji. On je bio zaključan pa nisam mogao ući detaljno ga poslikati. Izvinjavam se što sam ga, kao i još neke buseve, prilikom slikanja “sasjekao” sa donjih i gornjih strana.
Prigradski TAM 190A109 L iz Avtomontaže.
Još jedna Dubrava D142x i još jedan bus koji je bio zaključan
Gradske skraćene MAN Avtomontaže ex. LPP Ljubljana su nabavili nakon 1995. godine, a 1996. su se prestali baviti turizmom. Naknadno smo saznali da je bilo deset Avtomontaži SG 220, neke su skraćene, a neke su ostale u zglobnoj varijanti.
Dubrava D1427. Stvarno žalosno, pojedini materijali i dan danas nakon 30 godina odavaju ustisak kvaliteta i činilo se da im nema podera
Još jedna skraćena Avtomontaža ex. LPP, na placu su ostale ukupno tri
Dubrava D4420 R14
Te još jedna Avtomontaža, rashodovana i izdvojena od ostalih autobusa
Danas Agrokomerc posluje u okviru domaćeg prehrambenog giganta AS Holding iz Tešnja, dok su ostale hale i placevi date u zakup privatnim zanatlijama, kompanijama i skladištarima.
Kao što smo najavili, u nastavku možete uživati u velikoj fotogaleriji od skoro 100 slika:






























































































Tekst i slike: Marko Šipka