Prva ZET-ova vozačica autobusa: Na ispitu vožnje bila sam bolja od svih momaka

Kad se prijavila u autoškolu za vozače autobusa, umalo je nisu primili, jer im je bilo čudno u svojim redovima imati ženu, a kad je došlo vrijeme vozačkog ispita, ne samo da je bila bolja od svih šest momaka u grupi, već je instruktor baš nju uzeo kao primjer izvrsnog vozača. A kad je s okretišta na Črnomercu u martu 1976. godine kao prva vozačica u ZET Zagreb krenula u svoju prvu vožnju na liniji Črnomerec – Podsused, tada 33-godišnja Nevenka Bišćan bila je za putnike prava senzacija. Bio je to trenutak historije i za ZET, a o njemu je izvijestio i Večernji list.

“Većinom su komentari bili pozitivni, premda sam čula neke satirične dosjetke. Neke su kolege prigovarali što im žena uzima hljeb. Na to sam im rekla da hljeba ima za svakoga i da za volan može sjesti samo jedna osoba. Pa neka si, ako im je problem, uzmi drugi autobus. No brzo se to smirilo pa sam s kolegama kasnije imala dobre i prijateljske odnose”, prisjeća se danas 80-godišnja baka. Kao ZET-ova vozačica radila je 15 godina, prvo na gradskim linijama, a onda i po okolici Zagreba. Potom je prešla u dispečerski centar i administrativu, gdje je radila do penzije.

“Ispit vožnje traje sat vremena, i to po cijelom gradu, po ravnom i po brdima. Prvih osam dana nakon što ga položiš ne možeš ići sam na vožnju, već imaš starijeg kolegu s kojim si svaki dan na drugoj liniji. Po nekom našem nepisanom zakonu, prve dvije godine vozile su se samo gradske linije, a kad si se dokazao, onda si mogao i na one teže, vanjske. Tako sam ja vozila u Jastrebarsko, Gornju Bistru, Harmicu, i to su mi bile najljepše godine”, govori pred garažom ZET-ovih autobusa u Podsusedu, gdje je provela većinu radnog vijeka. I premda su prošle godine otkako je posljednji put ondje bila, svi su je djelatnici srdačno dočekali. Kao da nikad nije ni otišla djelovala je i sama kad je sjela u jedno od vozila na parkiralištu. Bez razmišljanja je posegnula da namjesti sjedalo, stisla dugme za zatvaranje vrata i noge prislonila na papučice, prisjećajući se kako je nekoć bilo voziti autobus. I to marke MAN, s ručnim mjenjačem, kojem je svako jutro provjeravala ulje i motor. Putnike je pozdravljala osmijehom, a njihova udobna vožnja bila joj je prioritet.

“Uvijek sam imala na umu da među putnicima imam i bolesne, djecu, stare i mlade, i da svaki mora biti pristojno i sigurno “dopeljan” na svoje odredište. Oni koji kritiziraju ZET trebali bi se jedno jutro ustati u tri i na posao doći u četiri, bilo ljeto ili zima, sjesti za volan i odraditi barem jednu smjenu pa da vide kako je to lijepo, ali nekad i naporno iskustvo. Onda bi shvatili vozače i ne bili tako oštri prema njima. To je vrhunsko zvanje, jer ipak treba misliti na putnike s kojima se moraš drukčije ponašati”, kaže Nevenka Bišćan.

A kakav je život vozača, znala je ona i prije nego što je došla u ZET, jer je 12 i po godina provela za volanom kamiona. Kći je autoprevoznika pa je od malih nogu htjela krenuti očevim stopama. Zato je vozački ispit položila čim je za to bila dovoljno stara, a odmah po završetku školovanja otišla je u Njemačku kako bi zaradila novac da si kupi kamion. U međuvremenu je završila i Saobraćajni fakultet. “I nas dvoje zajedno smo počeli voziti šljunak po Zagorju. Na cesti sam upoznala i supruga, koji je bio vozač autobusa i koji me nagovorio da se zajedno prijavimo u ZET. “Vidjet ćeš da će te primiti. Ako te ne prime, ne idem ni ja”, rekao mi je tada. I primili su nas oboje. On je vozio dvije godine, a ja sam ostala još 13. I bilo mi je predivno”, ističe Nevenka Bišćan.

izvor:vecernji.hr